Pismo jedne starije žene iz staračkog doma je mnogima izmamilo suze na oči.
Imam 82 godine, imam 4 djece, 11 unučadi, 2 praunuka i sobu od 12 kvadrata.
Nemam više ni dom ni drage stvari, ali imam nekoga tko će mi pospremiti sobu, pripremiti hranu i posteljinu, izmjeriti mi tlak i izvagati me.
Nemam više smijeha svojih unuka, ne vidim ih kako rastu, grle se i svađaju. Neki mi dolaze svakih 15 dana, neki svaka tri-četiri mjeseca, a neki nikad.
Više ne radim zimnicu, ne pečem kolače, niti okopavam vrt. Još uvijek imam hobije i volim čitati, no brzo me oči zabole.
Ne znam koliko još vremena, ali moram se naviknuti na ovu samoću. Ovdje u domu vodim rad u grupi i pomažem onima kojima je gore od mene koliko god mogu. Još do nedavno sam glasno čitala jednoj nepokretnoj susjedi u sobi do mene, nekad smo i zajedno pjevale, ali umrla je neki dan.
Kažu da je život sve duži. Čemu? Kad sam sama, mogu pogledati fotografije svoje obitelji i uspomene koje sam ponijela iz kuće. I to je sve.
Nadam se da će sljedeće generacije shvatiti da se obitelji rađaju da bi imali budućnost (s djecom) i da ne zaborave na obitelj ni u starosti.
Molim vas, nemojte ovo pokazati mojoj djeci.
Voli vas baka Marija.
