Blagoje Stojanović iz Buloga kod Prače, koji danas živi u Čačku, zahvaljuje humanoj ženi Alji Aganović iz Donjih Bara što ga je spasila od sigurne smrti od studeni i gladi u kasnu jesen 1962. godine.
Đak pješak
Prije više decenija, stare uspomene i dalje su žive u njegovom sjećanju, vraćajući ga na mjesto gdje se sve odigralo, kako bi nanu Alju obradovao skromnim poklonom i razgovorom.
–“Otac je bio pružni radnik i siromašno smo živjeli. Jeo se ječmeni hljeb, nije bilo para da se kupi bijelo brašno, a kamoli odjeća. Uglavnom smo nosili vunenu odjeću, koju je majka sama napravila. U školu do Bivolica pješačio sam osam kilometara” – kaže Blagoje.
Bio je učenik šestog razreda kada je iz majčinog rodnog mjesta Hrenovice krenuo prema Bulozima, gdje je živio. Padala je kiša, a potom ledeni snijeg.
–“Odjeća se ukrutila na meni kao gips, tako da sam jedva koračao. Već je bio mrak, vidim da ne mogu dalje i odlučio sam da se popnem u jednu štalu, da se u sijeno sakrijem. To sam uradio posljednjim atomima snage” – sjeća se Blagoje.
Njegov ulazak u štalu primijetila je Alja, koja je s djecom bila sama kod kuće.
–“Bio je malo zaleđen, pocrnio, ali na kraju je sve dobro završilo. Godinama smo ovdje jednom dušom disali” – kratko odgovara skromna žena.
Uz toplu peć, Blagoje se oporavio
–“Sjećam se kao da je bilo jučer – velike tendžere domaćeg pilava. Njih šestero i ja sedmi, sve smo to smazali. Na dušecima prostrtim od zida do zida, svi smo prespavali pod jednim pokrivačem. Cijeli život mislim o tome” – rekao je Blagoje.
Nakon završetka školovanja, od prve plaće kupio je kafu i šećer te posjetio ženu koja je mnogima spasila život. Zime u ovom kraju su nepredvidive, pa su u kući Aganovića, Alje i njenog supruga, rahmetli Fadila, stotine ljudi dobivale utočište i topao obrok. Prije rata su to uglavnom bili putnici koji bi zapali u snijeg.
Spasila je stotine života.
–“Bogami sam znala skuhati večeru djeci, a onda bi se netko svratio pa bi muž rekao: ‘Hajde ti ovo njima daj, pa ti nama drugo traži’” – sjeća se Alja.
Tokom rata, stotine gladnih Podrinjaca su preko Bara išle po hranu prema Grepku. Alja im je kuhala hljeb i dijelila s njima posljednje što je imala.
Od svog posla ne može preživjeti, pa obrađuje tuđa imanja kako bi prehranila kravu. Radije bi to, kaže, radila u svojim Bulozima gdje 80 duluma njegove zemlje zarasta u korov, prenosi avaz.
–“Poslije svega što nam se događalo, a bilo je ružnih stvari, osjećam da nam treba i ovakvih priča, da se vidi kako smo nekada lijepo živjeli i kako smo si međusobno pomagali, spašavali jedni druge. I u ratu je bilo ovakvih slučajeva. Imao sam druga Ćamila, samo sam se bojao da ga u kakvoj nevolji ne vidim. Ja bih se odmah zauzeo za njega, a onda bi i mene ubili moji. Kasnije smo saznali da smo bili na istom ratištu, a da nismo ni znali” – kaže Stojanović.
(NKP.ba)
