Slavko Jurošević ispričao je svoje iskustvo iz maja 1992. godine kada je zajedno sa svojim rođakom krenuo put Bijeljine preko mjesta Stupari (opština Kladanj), s namjerom da se tamo sastane sa svojom porodicom.
Prema njegovim riječima, zaustavili su ih pripadnici Teritorijalne odbrane (TO) na punktu u Hrastićima. Nakon što su se legitimirali, nisu im dopustili da prođu, već su ih vratili nazad u Stupare.
“Odlučio sam otići do policijske stanice u Stuparima jer sam smatrao da je uloga policije da nas zaštiti. Tamo nas je primio policajac Ramiz Halilović koji je sjeo u policijski automobil i pratio nas nazad do punkta u Hrastićima”, objasnio je Jurošević. Dodao je da su ih, nakon nekog ubjeđivanja s Ramizom, na kraju ipak pustili da pređu punkt.
Svjedok Jurošević je izjavio da prije toga nikada nije poznavao Ramiza niti znao njegovo ime. Nakon rata je čuo da je Ramiz imao problema “sa svojima” zbog toga što je pomogao ljudima da pređu na srpsku teritoriju.
“Nismo se poznavali, ali je on meni pomogao. Kada mi je bilo najteže, pružio mi je podršku. Čuo sam da je pomogao mnogim Srbima da pređu na svoju teritoriju i da nije tražio ništa zauzvrat. Tada mi je rekao: ‘Moja je dužnost spasiti ljudima živote’. Neću zaboraviti tu gestu”, izjavio je Jurošević.
Mile Marković je opisao kako mu je optuženi u maju 1992. godine pružio pomoć da napusti Stupare i ode na teritorij koji je bio pod srpskom kontrolom.
“Halilović je osiguravao meni i mom susjedu Ramizu automobilom da stignemo do srpske teritorije, odnosno do mog sela Majdana. Prije toga, poznavao sam Ramiza samo površno kao dobrog i ispravnog policajca”, objasnio je Marković.
Dodao je da je o Ramizu uvijek čuo pozitivne stvari i da zna da je mnogim Srbima u toj opštini pomagao u prijelazu s jedne na drugu teritoriju.
