O životu koji smo razorili, ljubavi i međusobnom poštovanju koje smo imali jedni prema drugima piše Hrvatica iz Viteza. Njen je stav da smo budućnost pokvarili biranjem najmanje važnih činjenica za kvalitet života, a to je dijeleći se po imenu i prezimenu.
Piše: Đurđica Čilić
U Vitezu, u Partizanskoj ulici, u dvjema žutim i jednoj crvenoj zgradi živjele smo moje prijateljice Ljiljana, Elvira, Sanela, Jelena, Zlata, Irena, Zorana, Tiđa, Nana i Ivona i ja. Moje djetinjstvo, to su one.
Govorile smo potpuno istim jezikom, igrale se vani i u stanovima, imale malo, imale jednako, dijelile sobu sa sestrom ili bratom. Sakupljale smo salvete, razglednice i markice, navečer špijunirale parove koji su se ljubili na klupicama i smetale im recitirajući pjesmicu „Cura i momak sjeli na bobak, bobak puče, cura momka tuče“, za rođendane se častile kolačima kod Ciketa ili sladoledima kod Aslanija, čije smo kćeri voljele jer su bile lijepe i jer su nam uvijek zagrabile malo više sladoleda nego njihov tata.
Cike je bio Albanac iz Makedonije, Aslani i njegove kćeri Albanci s Kosova. Ljiljina mama je bila Jovanka, Srpkinja s Kosova, tata Mirko, Hrvat; Elvirina mama Milena, Srpkinja, tata Reuf, Musliman. Sanelina mama Evica, Srpkinja, tata Šaćir, Musliman. Jelenina mama Ljubica, Srpkinja, tata Dragan, Makedonac. Zlatina mama Dragica, Hrvatica, tata Muazem, Musliman. Irenina mama Mika, Muslimanka, tata Franjo, Hrvat. Zoranina mama Margareta, Hrvatica, tata Dušan, Srbin.
Moji roditelji su bili Hrvati, a tetke udate za Srbe, Tiđini i Nanini roditelji Muslimani, a njihova se najstarija sestra udala za Hrvata. Ivonini su roditelji bili Hrvati, a njezina se baka preudala za Nijemca. Osim za Ivoninog djeda, za kojeg smo dobro znali da je Nijemac jer joj je donosio najbolje igračke, sve sam ovo drugo saznala tek 1989., kad mi je bilo 14 godina. Do tad smo se sretno igrale u blagoslovu neznanja tih najnepotrebnijih od svih činjenica.”
