Gajo Radmilović je 1995. godine, kao jedanaestogodišnji dječak izbjegao iz Žegara, kod Obrovca i Knina.
Dobro se sjeća tih nesretnih vremena i pamtiće ih do kraja života. Kako je naveo u razgovoru, par dana prije “Oluje” je tadašnja elita pobjegla iz Knina i okoline a običan narod ostavljen na milost i nemilost rata. Radmilović navodi i to da se u ratnom vremenu živjelo napeto i nestabilno, pogotovu zbog položaja u kome su se nalazili. Razne su informacije dolazile ali su sve uzimane s velikom rezervom jer u ratu ništa nije sigurno.
U Žegar se vratio 2002. godine i počeo život ispočetka jer njegov dom je bio opljačkan, spaljen i devastiran.
Danas, toliko godina kasnije, Radmilović ističe da njegova kćerka ima svoja prava u školi. Uči srpski jezik, ima vjeronauku, autobus dolazi po nju i nema apsolutno nikakvih problema.
Napominje da ga i policija sasvim korektno tretira, nikad ga nisu provocirali ili slično tome i odnose se prema njemu i njegovoj porodici kao i prema svima.
Istini za volju, s početka, kada se vratio, bilo je određenih nacionalnih tenzija, ali to je vremenom skoro pa iščezlo i danas Gajo živi sasvim pristojan život i živi od svog časnog i poštenog rada.
Navodi se takođe da se na ove prostore vratilo otprilike 2.500 Srba.
Radmilović zaključuje da se rat vodio iz ekonomskih razloga, konkretnije, da se određeni sloj ljudi obogati na muci nesretnog naroda.
VIDEO (od 20:04 min.):
https://youtu.be/wyNmVE5nL9w
