Nekidan sjedim s imamom i komentarišemo tako kako su se u isti mjesec poklopili Bajram, Vaskrs, Uskrs. Kažem, kako je to bogatstvo i ljepota da u našoj Bosni sve to faktički u desetak dana slavimo. Veli efendija jeste to sve lijepo ali napominje kako isključivo Bajramu treba da se radujemo jer nama naše a njima njihovo.
Skrenuh mu pažnju da ja pored muslimana imam i svoje prijatelje Hrvate i Srbe i da trebam da im čestitam praznike na šta efendija pomalo ljutito reče da je haram čestitati kjafirske praznike i da ako sam to kad prije radio, zamolim Allaha za oprost. “Dragi efendija, zar da ne čestitam praznike mojim prijateljima Hrvatima i Srbima a oni meni među prvim čestitaju moje Bajrame?” –“Haram je”, ponovi on. Shvatam ja da je to u neku ruku haram, ali ja ću svojim prijateljima čestitati dok sam živ, pa neka idem u džehenem ako je toliki grijeh. Znam ko sam i šta sam. Meni je islam vodilja u životu ali pored islama, vodilja mi je i Bosna moja ponosna a u toj Bosni imamo i druge i drugačije. Ja sam zagovornik toga da je svakom čovjeku osnovna vodilja vjera i domovina.
Ako Bosnu budem gledao samo i isključivo kroz islam, ja time zanemarujem Srbe, Hrvate, Jevreje, Rome i ostale. Nikad nikoga nisam povrijedio, oštetio, ponizio a čisto sumnjam, čak ne vjerujem u to da bi me Allah dž. š. samo zbog čestitanja tuđih praznika lišio dženneta. Koliko mi muslimani griješimo počevši od alkohola preko kocke i kladionice pa sve do neredovnog namaza. Čestitanje tuđih praznika je najmani haram, ako stvari postavimo realno. Efendija nakon svega nije ništa rekao, osim što je par puta odmahnuo glavom, nakon čega smo okrenuli na drugu temu.
A. S.
