“Bila sam najsiromašnije dijete u školi, i svi su me gledali s visine. Zato sam bila presretan kad me jedna bogata školska kolegica pozvala na njen 9. rođendan, jer nikad prije nisam bila na zabavi.
Nisam mogla priuštiti poklon kao ostala djeca, ali obukla sam svoju najbolju haljinu, nadajući se da ću se uklopiti. Čim sam stigla, svi su me gledali i šaptali. Čak je i njena mama stalno gledala u mene.
Osjećala sam se toliko neprikladno da sam rano otišla i polako se vratila kući, slomljenog srca.
Kad sam ušla u kuću, otvorila sam ruksak koji sam imala sa sobom, i na svoje iznenađenje, pronašla poruku od mame slavljenice. Pisalo je:
“Ti si nevjerovatna! Nemoj nikad dopustiti da ti neko sruši samopouzdanje. Uživaj!” Zbunjena, izašao sam van i vidila veliku kutiju na trijemu. Unutra je bio veliki komad rođendanske torte, sendviči, grickalice, poklon-vrećica sa svim stvarima sa zabave i dodatne igračke.
U tom trenutku sam shvatila da me mama nije gledala osuđujuće kao ostali, nego s empatijom. Vidjela je moju nelagodu i potrudila se da se osjećam prihvaćeno i cijenjeno.
Skoro 20 godina kasnije, još uvijek mislim o tom danu. Još uvijek osjetim ljutnju kad pomislim na tu djecu i njihove bezosjećajne roditelje koji su mi uništili dan.
Ali onda se sjetim tih jednostavnih riječi ohrabrenja od majke moje kolegice, i ponovo se nasmijem. Njen neočekivani čin dobrote naučio me da malo suosjećanja može promijeniti nečiji dan—a ponekad i cijeli život.”
