Bila sam žena kakvu ne primjećuju. Uvijek prva ustajala, zadnja legala. Djeca su imala sve — od užine do peglanih majica. Muž je imao mir, večeru, urednu kuću. Imala sam i posao, ali su svi govorili da ne “moram”, jer muž “zarađuje dovoljno”.
Nisam se bunila. Šutjela sam kad bi me prekidao. Kad bi me prekoravao pred djecom. Kad bi mi za rođendan kupio set noževa.
– “Šta ćeš ti sama?” — često je govorio.
–>
– “Gdje bi ti, takva, mogla?”
S vremenom sam prestala govoriti. Počela sam nestajati iznutra.
A onda je došao dan kad sam otišla. U torbi: par stvari, dokumenti, i tišina.
Nisam ostavila poruku. Nisam zvala. Samo sam otišla.
Tri dana su šutjeli.
Četvrtog dana, muž je nazvao moju sestru:
– “Jesi li čula nešto?”
Djeca su pisala poruke:
“Mama, gdje si?”
“Mama, hoćeš li se vratiti?”
Odjednom sam postojala.
Tri mjeseca kasnije, sjedim u podstanarskom stanu. Mali, ali miran. Učim ponovo disati. Ponekad plačem, ali više ne šutim.
Jednog dana poštar mi donese pismo. Rukopis poznat.
Pisalo je:
“Sada znamo koliko si značila.
Sada znamo šta smo izgubili.
Dođi kući.”
Uzela sam papir, presavila ga pažljivo i stavila u ladicu.
Jer sad znam nešto i ja:
– Dom nije gdje te trebaju kad odeš. Dom je gdje su te voljeli dok si bila tu.
