U djetinjstvu, jedino što sam ikada željela bila je obitelj.
Dok sam odrastala u sirotištu, to je bila moja jedina želja. Iako sam se sjećala svojih roditelja, nisam imala jasna sjećanja o njima. Radila sam kao kuharica u kantini, a tamo sam upoznala svog muža Igora, koji je ljeti radio kao konobar.
Zaljubila sam se u njega, ali nikada nisam mislila da možemo imati zajedničku budućnost. Za mene je on bio iz drugog svijeta, s punom obitelji, fakultetom, putovanjima i raznim interesima.
Kada je Igor predložio da upoznam njegove roditelje, bila sam neodlučna. Ali otišla sam, i na moje iznenađenje, dočekali su me srdačno. Nije bilo nikakvih podsmijeha ili naznaka da nisam dovoljno dobra za njihovog sina.
Kad su saznali da sam siroče i da nemam koga pozvati na vjenčanje, svekrva je predložila da umjesto velike proslave organiziramo jednostavnu obiteljsku večeru. Tada to nisam razumjela, ali to je bilo kako se ne bih osjećala usamljeno među mnogobrojnim članovima njihove obitelji.
Muž je još bio student, pa smo nakon vjenčanja preselili kod njegovih roditelja. Bojala sam se živjeti s njima, ali svekrva me tretirala kao vlastitu kćer.
Naučila me kuhati razna ukusna jela i puno toga raditi po kući. Također se pobrinula za moje obrazovanje i vanjski izgled te mi savjetovala što gledati i čitati.
Postupno sam shvatila da joj mogu reći sve što mi je na srcu. Bila je bez predrasuda, i bilo mi je ugodno pričati joj o svom djetinjstvu.
Držala me za ruku kada se rodilo naše dijete, a ona i moj svekar brinuli su o djetetu dok sam se oporavljala nakon poroda. Sada, nakon sedam godina zajedničkog života, mogu sa sigurnošću reći da imam divan odnos sa svojim mužem, a naša kćer raste u pravu ljepoticu i pametnicu. Svekrva je postala moja obitelj, i već dugo ih zovem mamom i tatom. Prihvatili su me u svoju obitelj, grijali me, podržali me. Zahvalna sam im za sve što su učinili za mene i sada mogu iskreno reći da sam sretna osoba.
