Svoju majku, Mirelu, ne pamtim. Poginula je u saobraćajnoj nesreći kada sam imao samo tri godine. Moj otac, Petar, je preživio. Ona nije. I iako zvuči grubo – često sam mislio da bi bilo bolje da je bilo obrnuto.
Nekoliko mjeseci nakon tragedije, otac se oženio drugom ženom. Ja tada nisam bio dio te nove priče. Nova supruga nije željela da živim s njima, a on nije imao snage, hrabrosti ili volje da se bori za mene. Tako sam ostao sa bakom po majčinoj strani – Ankom. Ženom koja me nije rodila, ali me voljela više nego iko ikada.
Petar me nikada nije došao posjetiti. Nije pitao kako sam, niti mi je čestitao rođendan. Dobio je novu djecu i s njima izgradio novi svijet u kojem ja nisam imao mjesto. Za njega nisam bio ništa više od sjećanja koje je odlučio zaboraviti.
Godine su prolazile. Baka je odgajala mene, svog jedinog unuka, s nevjerovatnom ljubavlju i požrtvovanjem. Odvajala je i zadnji novac da mi kupi knjige, plati školarinu i obezbijedi koliko-toliko dostojanstven život. I kad sam odustajao od sebe – ona nije.
Prekjučer sam diplomirao. Završio fakultet. Prvi u porodici. I dok sam stajao na bini, s diplomom u ruci i suzama u očima, pomislio sam samo na nju – na baku. Zaslužila je da vidi tog dječaka kojeg je podigla kako postaje čovjek.
A onda se juče desilo nešto što ni u snu nisam očekivao.
Moj otac se pojavio pred mojim stanom. Držao je poklon vrećicu u ruci i izgledao kao da mu je neugodno. Rekao je:
– Čuo sam da si diplomirao… Došao sam da ti čestitam. Možda bismo mogli popiti kafu?
Samo sam ga gledao. Zbunjen. Ogorčen. I prazan.
Gdje si bio kada sam imao temperaturu i baka nije spavala tri noći zaredom?
Gdje si bio kada sam prvi put bio izbačen iz škole jer nisam imao udžbenik?
Gdje si bio kada sam mislio da nisam vrijedan ničije ljubavi?
I sada, kada sam završio sve, kada više ništa ne trebaš da uradiš, sada se sjetiš da si moj otac?
Rekao sam tiho:
– Ne trebam više kafu. Imam kafu s nekim ko me zaista volio. Možda si mi otac po krvi, ali čovjek koji me podigao bio je – žena. I ona je danas na groblju. Ako hoćeš da pokažeš poštovanje, idi tamo. Ja sam svoj život već sagradio – bez tebe.
Zatvorio sam vrata.
Nisam to rekao iz mržnje. Već iz bola. A ponekad… boli više kad se neko sjeti da te ima – tek kad mu više nisi potreban.
