„Definitivno se ne bih udala za takvog čovjeka!“ Glas djevojčice od šest godina odjeknuo je tišinom, iznenađujuće samouvjeren i odlučan za nekoga tako malog.
Bila je mladenka, obučena u snježnobijelu haljinu, šušteći pri svakom koraku. Svi su je čekali – gosti, glazba, torta i mladoženja – Artjom. Ali riječi ove djevojčice poput groma su razbile trenutnu idilu.
„Izvini… šta si rekla?“ upitala je Marina, pokušavajući da se osmjehne, no osjetila je nelagodu u srcu.
Djevojčica je slegnula ramenima. „On je zao. Vidjela sam ga jučer. Gurnuo je moju mamu.“
Srce Marini je počelo brže kucati. „Kako se zove?“ upitala je s rukom na srcu.
„Artem. Došao je kod nas juče. Vikao je. Mama je plakala poslije.“ Djevojčica je obrisala nos rukavom. „Mislila sam da je samo neki poznanik, a onda sam vidjela – on ti je mladoženja…“
Marina je polako ušla u restoran, osjećajući se kao da je ušla u maglu. Sve oko nje – blještavi lusteri, osmijesi, zabljesci fotoaparata – činilo se dalekim, kao da nije u tom trenutku. Artjom je prišao, s osmijehom koji nije mogao sakriti svoju napetost.
„Je li sve u redu, dušo?“ pitao je, ali Marina je osjetila nešto u njegovom glasu, neko suptilno odstupanje.
„Reci mi… Jesi li jučer bio sa ženom i djetetom?“ upitala je, glas joj drhtao.
Artjom je zastao. Na trenutak mu je u očima zasjalo nešto – možda strah, možda krivica – ali ubrzo je namrštio čelo. „Kakve gluposti! Naravno da nisam! Zašto bi me pitala takvo nešto?“
Marina ga je pogledala. „Djevojčica s pletenicom. Rekla je da si jučer gurnuo njenu majku.“
„Djeca uvijek imaju te svoje fantazije!“ odbrusio je, gotovo ljut. „Jesi li ti poludjela? Danas je naš dan, zaboravi to!“
Marina ga je pogledala i osjetila da to više nije isti čovjek kojeg je voljela. Onaj, hladni stranac pred njom imao je sve – osim duše.
„Odmah se vraćam“, rekla je, skinula veo i krenula prema izlazu.
Djevojčica je stajala na istom mjestu. „Hoćeš li mi pokazati gdje živiš?“
Marina je klimnula glavom. Izašla je s njom iz restorana, hodajući za djevojčicom dok su se približavale starom, oronulom dvorištu. Djevojčica je ubrzala korak, a Marina je slijedila, držeći rub svoje haljine.
„Ovo smo mi. Mamin dom“, rekla je, pokazujući na zgradu koja je izgledala kao da je doživjela mnogo nevolja.
Ušli su u zgradu, na stepenice koje su škripale pod njihovim nogama. Na vrhu je djevojčica otvorila vrata. Unutra je bila žena, sakupljena na podu kraj radijatora, držeći notes u rukama.
„Ja… ne znam ko ste vi“, prošaptala je žena.
„Ja sam Marina. Danas sam trebala da se udam za Artjoma“, odgovorila je tiho, osjećajući kako joj srce počinje brže kucati.
Žena je promijenila boju lica i privukla dijete bliže. „On… nije rekao da se ženi.“
„Je li te gurnuo jučer?“ pitala je Marina, ponovo se osvrćući na ono što je čula.
„Da. Kada sam mu rekla da više ne želim ovu vezu. Bili smo zajedno dvije godine. Obećao je da će se razvesti i započeti novi život. Ali onda se sve promijenilo. Počeo je vikati, zabranio mi je da radim. A jučer je došao pijan. Htio je uzeti Polinu. Rekao je: ‘Ti nisi niko. Ali ona je moja. Mogu s njom raditi šta god hoću.’“
Marina je osjećala kamen u svom stomaku, a misli su joj bile mutne. „Zašto nisi otišla u policiju?“
„Ko bi me slušao? Nemam nikakvu podršku. A on je bogat i utjecajan.“
Polina je tiho privila svoju majku. „Mama, ona je fina…“
Marina nije mogla da se vrati u hotel. Pošla je u svoj apartman, gdje je tišina bila savršeno teška. Telefon je zvonio – prvo prijateljice, potom njena majka, i na kraju, Artjom.
Ignorisala je pozive. Jednostavno je blokirala njegov broj.
Mjesec dana kasnije, Marina je našla svoj novi ritam. Počela je raditi u centru za pomoć ženama u teškim situacijama. Tamo je ponovo srela Nataliju, ženu s djetetom. Bile su u procesu izgradnje svog novog života. Natalija je učila šivati, Polina je ponovo bila vesela, a Marina je sretno pratila njihov rast.
Jednog dana, Polina je prišla s papirnim cvijetom i porukom: „Postala si nevjesta. Ne za tog čovjeka. Postala si nevjesta naše porodice.“
Marina je osjetila mir. Nikad nije zamišljala da će biti dio ove porodice, ali sada je bila. Prava, odabrana porodica.
