Njegovo ime bilo je Richard Hale, čovjek koji je imao sve — bogatstvo, moć i uticaj. Posjedovao je lanac hotela širom zemlje i živio u vili koja je izgledala kao iz bajke. Ali ono što novac nije mogao da mu donese bio je osmijeh njegove kćerke Lily, djevojčice od devet godina koja je nakon teške saobraćajne nesreće ostala u invalidskim kolicima. Od tog dana, svaka svjetlost iz Richardovog života je nestala.
Jednog jutra, dok je išao prema vrtu, čuo je muziku i smijeh — prvi put nakon dvije godine. Pogledao je kroz prozor i ostao ukočen. Tamo, pored njegove kćerke, stajao je prljav, bos dječak, star možda deset godina, i plesao s njom, držeći je za ruke dok se ona smijala kao nekada.Richard je istrčao van, bijesan, uvjeren da je dječak provalio u njegovu kuću. Ali kada je saznao ko je on — i zašto je došao — svijet mu se srušio.
Richard je istrčao iz kuće, lica crvenog od bijesa. „Šta, dođavola, radiš u mom dvorištu?“ viknuo je, grabivši dječaka za rame. Dječak se preplašio, povukao ruke i spustio pogled. Lily je pokušala da ga zaustavi. „Tata, nemoj! On nije ništa loše uradio!“
„Ne loše?“ Richard je podigao obrvu. „Neko provali u moje dvorište, priđe mojoj kćerki, a ti kažeš da nije loše?“Dječak je progovorio tihim glasom, gledajući u zemlju. „Izvinite, gospodine. Nisam htio da upadnem. Samo sam čuo muziku… i… vidio sam da ona gleda u prozor tužno. Pomislio sam da je možda usamljena. Samo sam htio da je nasmijem.“
Richard se na trenutak zbunio, ali se brzo pribrao. „Nemaš ti šta da misliš! Nestani odavde prije nego što pozovem obezbjeđenje!“Dječak je klimnuo glavom i potrčao prema kapiji. Lily je plakala. „Tata, zašto si to uradio? On je moj prijatelj!“
Richard se okrenuo prema njoj, ton mu je bio oštar, ali oči su mu bile pune bola. „Lily, ne znaš ti šta je život. Taj dječak je… on je niko.“„Nije niko!“ povikala je. „On je jedini zbog koga sam se smijala ove sedmice!“
Richard je zašutio. Te riječi su ga pogodile kao metak. Gledao je u svoju kćerku, u to malo biće koje je mjesecima odbijalo terapiju, odbijalo da izađe napolje, da priča s bilo kim. A sad… prvi put, smije se.
Te noći nije mogao da spava. U glavi su mu odzvanjale Lilyne riječi. „On je moj prijatelj.“ Ustao je, sjeo za sto i otvorio laptop. Pogledao snimke sa sigurnosnih kamera. Na njima je vidio kako dječak, mršav, poderane odjeće, prilazi kroz ogradu, staje pred prozor i čeka. Onda vidi kako Lily sama otvara vrata i poziva ga unutra. Muzika kreće. Dvoje djece plešu. Njegova kćerka se smije — prvi put nakon nesreće.Richard je prekrio lice rukama. „Šta sam to postao?“ šapnuo je.
Sutradan je otišao do obližnje željezničke stanice, gdje su mu rekli da se često pojavljuje jedan dječak koji prosi i svira harmoniku. Našao ga je kako sjedi na betonu i svira. Ljudi su prolazili, niko nije obraćao pažnju. Richard je prišao i sjeo pored njega.„Znaš li ko sam?“ pitao je.Dječak ga je pogledao, oprezno klimnuo glavom. „Znam. Onaj koji viče brzo.“
Richard se nasmijao prvi put nakon dugo vremena. „Tako je. Onaj koji viče brzo. Slušaj… izvini zbog juče. Pogriješio sam.“Dječak je slegnuo ramenima. „Nema veze. Svi vi mislite da smo isti.“„Ne,“ rekao je tiho. „Ti si drugačiji. Znaš li zašto? Jer si vratio osmijeh mojoj kćerki.“Dječak ga je pogledao zbunjeno. „Ja samo plešem. To me čini sretnim.“„Možeš li joj ponovo pomoći da bude sretna?“ pitao je Richard.
Tako je počelo njihovo prijateljstvo. Dječak, čije ime je bilo Sam, svakog dana bi dolazio u vilu. Učio je Lily da pleše u kolicima, dok je ona njega učila da čita i piše. Richard ih je posmatrao iz daljine i po prvi put shvatio koliko se udaljio od svijeta.
Jednog dana, dok su vježbali, Lily je pala iz kolica i počela da plače. Sam je odmah potrčao i podigao je. „Znaš šta kažeš kad padneš?“ pitao ju je.
„Šta?“„Kažeš — još nisam završila!“
Richard je to čuo i osjetio kako mu oči gore. Tog popodneva je pozvao Samovu socijalnu službu i saznao da dječak nema roditelje. Majka mu je umrla prije tri godine, a otac ga je napustio. Živio je na ulici, povremeno svirao da preživi.Te noći, Richard je donio odluku.
Sutradan, kad je Sam došao, Richard ga je čekao u dvorištu. „Sam,“ rekao je ozbiljno, „želim da znaš nešto. Od danas, ne moraš više da dolaziš ovdje kao gost.“
Dječak se zbunio. „Ne razumijem…“„Od danas, dolaziš kao moj sin.“Tišina. Onda su mu oči zasjale. „Šta?“ Richard se nasmijao, zagrlio ga i rekao: „Tvoja majka bi bila ponosna. A moja Lily — ona već jeste.“
Prošle su dvije godine. Lily je kroz terapiju i ples s novim bratom uspjela da stane na noge. A Richard? Naučio je da vrijednost života nije u brojevima na računu, nego u ljudima koji ti vrate dušu onda kad si je izgubio.
I svaki put kad bi ih gledao kako plešu u vrtu, znao je da bogatstvo nije ono što posjeduješ — nego ono što daješ.
