Četiri djevojke iz istog razreda zatrudnile su iste godine – a onda nestale, jedna po jedna. Grad je godinama ćutao. Sve dok školski domar nije otkrio nešto iza zazidanog zida što je šokiralo sve…
Proljeće 1991. u malom gradiću Ferivju bilo je početak noćne more. Emilija, Sara, Džesika i Rejčel – sve šesnaestogodišnjakinje iz istog razreda – iznenada su ostale trudne. Vijest je pogodila školu kao grom iz vedra neba.
Ali pravi šok je došao kasnije. Tokom tri sedmice, djevojke su nestale – jedna za drugom. Nije bilo poruka, tragova, tijela. Policija je pretražila šume i rijeke, novinari su dolazili i odlazili, ali odgovora nije bilo.
Godinama kasnije, grad je izgledao mirno – ali nikad nije zaboravio. Fotografije djevojaka su blijedile na stubovima, a njihova imena su i dalje tiho šaptana.
I onda, 1996. godine, domar Leni, popravljajući prozor u starom dijelu škole, osjetio je čudan propuh iza zazidanog zida. I sa njim – miris koji mu je sledio krv u žilama…
Leni je tog dana ostao duže nego inače. Škola je bila tiha, hodnici mračni, a zvuk njegovih koraka odzvanjao je kroz praznu zgradu. Čim je završio s prozorom, prišao je zidu koji je djelovao kao da je loše ozidan – cigle su bile različite nijanse, kao da su stavljane naknadno.
Sagnuo se i stavio dlan na hladnu površinu. Propuh je bio stvaran. I miris – težak, ustajao, pomalo slatkasto-metalni – miris koji je godinama pokušavao da zaboravi iz vojnih dana.
Sljedeće jutro, Leni je obavijestio direktora, a ubrzo i policiju. Radnici su došli da uklone cigle. Grad se okupio ispred škole, roditelji, novinari, bivši učenici. Atmosfera je bila naelektrisana.
Kada su zid razbili, zaustavili su se svi zvukovi. Iza zida je bila mala prostorija, skoro potpuno prazna – osim nekoliko predmeta: školskih torbi, stare deke i četiri drvene stolice. Na podu, sloj prašine i tragovi koji su izgledali kao ogrebotine.U ćošku je ležala mala, zahrđala metalna kutija. U njoj – dnevnici. Svaka djevojka imala je svoj.
Policija je uzela dnevnike kao dokaze, ali priče su uskoro izašle na vidjelo. Djevojke su pisale o nekome iz škole. O “njemu”. Strah, kratak dah, prijetnje da ćute. Posljednji zapisi svih četiriju dnevnika bili su isti: datum njihovog nestanka.
Istraga je ponovo otvorena. Stari profesor biologije, koji je naglo napustio grad 1992. godine, pronađen je i doveden na ispitivanje. Tokom saslušanja, ispostavilo se da je godinama manipulirao i prijetio djevojkama, skrivao ih u toj prostoriji i kontrolisao šta će reći roditeljima i vlastima.
Bila je to vijest koja je šokirala čitavu državu. Suđenje je trajalo mjesecima. Svjedočenja su bila teška, ali su dala odgovor na pitanje koje je mučilo Ferivju pet godina.Na kraju, profesor je osuđen, a roditelji su konačno mogli da polože cvijeće na mjesto koje je škola pretvorila u mali memorijal za nestale djevojke.
Ferivju se polako vraćao mir. Škola je obnovila sjeverno krilo i posvetila ga njima – Emiliji, Sari, Džesiki i Rejčel. Svake godine, na dan njihovog nestanka, palile su se svijeće u holu.
Leni je nastavio svoj posao, ali svaki put kada bi prošao kraj tog zida, zastao bi na trenutak, skinuo kapu i šapnuo: „Našli smo vas. Više niste izgubljene.“
