Liječenje čira, kao i liječenje bilo koje bolesti, je liječenje cijelog organizma.
To znači da se, prije svega, pacijent mora osloboditi viška kiselosti u organizmu i očistiti bronhije od gnoja. Sve ovo je moguće uraditi samo pomoću hrane.
Čir na želucu, je česta bolest. Ruska biohemičarka Marva Ohannjan napisala je rad upravo o liječenju ove bolesti. Prenosimo vam dijelove objavljene na sajtu Econet.ru
“Svi imaju gastritis?” Uobičajen je izraz. Da, nažalost, to je tako, a sada čak i djeca pate od gastritisa – upale sluznice želuca sa tačnim ulceracijama. Zabrinjavajući simptom! Pokušajmo da otkrijemo razloge za to.
Sluznica želuca i jednjaka je površina, organ koji prvi dolazi u kontakt sa kašastom hranom koja ulazi u želudac nakon gutanja. Zbog toga kvalitet hrane mora odgovarati fiziološkoj strukturi i mogućnostima želuca.
Hrana mora biti prvo dobro sažvakana i pomiješana sa pljuvačkom. Da biste to uradili, morate održavati zube u dobrom stanju, liječiti karijes i redovno ih prati zubnom pastom. Ali to znači samo pružanje manje ili više ispravne teksture hrane.
Međutim, jasno je da je najvažniji faktor u nastanku ulceracije sluznice želuca hemijski sastav pojedene hrane. Tu se iznova nameće zaključak: „Ono što jedemo je ono od čega smo sačinjeni. Dok jedemo ono što ne treba, bolesni smo “- budući da su naša tkiva izgrađena od hrane koju jedemo, a kvalitet ove posljednje određuje kvalitet tjelesnih tkiva.
Podsjetimo se: kada nastaje čir? Sa povećanjem kiselosti želudačnog soka. Zato se često javlja u dvanaestopalačnom crijevu, čija tajna (izlučena sluz) ima alkalnu reakciju, pa čak i blaga promjena pH okruženja na kiselu stranu izaziva pojavu rane koja ne zarasta u crevnom zidu.
Dugi niz godina ljekari koji su pokušavali da liječe čir na želucu stvarali su teorije o nastanku ove bolesti i na osnovu njih metode njenog liječenja. Tako je nastala neurorefleksna teorija o porijeklu čira, zatim virusna, bakterijska i niz drugih.
Ali čir na želucu se ne može izliječiti bilo kojom metodom zasnovanom na ovim teorijama. Zašto? U stvari, ne uzimaju u obzir hemijski sastav tkiva sluznice i unos hrane i njihovu međusobnu usklađenost.
Dakle, pored mehaničkih karakteristika – tvrda, mekana, zdrobljena, topla, teška, hladna – hrana ima i hemijske karakteristike koje su mnogo važnije za naša tkiva: proteinske, skrobne, ugljenohidratne, masne, kao i kisele ili alkalne.
Štaviše, pojam „kiseli ili alkalni“ ne znači ukus hrane, već reakciju koja se javlja u šupljini želuca i creva kada se hrana razgrađuje enzimima želudačnog i crijevnog soka.
Dakle, limuni i sve kiselo bobičasto voće (sirovo), cijepajući se u crijevnoj šupljini, stvaraju alkalnu reakciju okoline, jer se organske kiseline koje čine sviježe voće i bobice disociraju ne kao kiselina, već kao lužine, odvajajući se hidroksil OH grupa sa negativnim nabojem, tj. grupa – nosilac elektrona. Slobodni elektron u OH-grupi ima izuzetno povoljan efekat u našim tkivima, budući da je nosilac slobodne energije neophodne za vitalnu aktivnost organizma.
Dakle, uzeli smo uobičajenu hranu sa skrobom od proteina (sendviči, kajgana sa slaninom i hljeb ili meso sa prilogom (kaša, tjestenina), pite sa mesom itd.),
Pojeli slatki desert, zalili slatkim čajem, kafom itd. Sve je to dospjelo u želudac uglavnom u komadima, a ne u homogenu (homogenu) kašu pomiješanu sa pljuvačkom, što već otežava varenje, jer zahtjeva dodatnu količinu želudačnog soka.
U stomačnoj šupljini proteini (meso, jaja, sir, mleko) se razlažu na aminokiseline. Skrob (hljeb, kaša, testenine) se ne kvari u kiseloj sredini (reakcija želudačnog soka je visoko kisela – pH = 3,0).
Za svoje razlaganje, termički obrađenom skrobu (pečenje, kuhanje) su potrebni alkalni medijum i enzim amilaze, koji pankreas luči u duodenum.
U želucu su sve skrobne komponente hrane, koje se zadržavaju tokom varenja proteina, zasićene kiselim želučanim sokom i postaju teško dostupne za amilaze, koje su aktivne samo u alkalnom okruženju.
Međutim, skrob u crijevima se razlaže na šećer i glukozu, što stvara idealne uslove za ostatak kaše iz hrane da fermentira. Kao rezultat ovog procesa, vinska i sirćetna kiselina nastaju već u duodenumu.
Okruženje duodenalne šupljine postaje visoko kiselo, što izaziva ulceraciju delikatne sluznice, za koju je alkalno okruženje „izvorno“. Zakiseljavanje crijevne sredine olakšavaju i masne kiseline, koje nastaju tokom razgradnje jestive masti pod uticajem pankreasne lipaze.
Tako se poremećaj varenja, koji je počeo već u želucu, nastavlja u crijevima. Pogrešan sastav hrane remeti hemijsko okruženje u kome se odvija varenje. Ovo uzrokuje truljenje proteinske hrane (nema dovoljno želudačnog enzima pepsina, jer se deo skroba hrane apsorbuje bez koristi). Osim toga, koncentracija pepsina u ljudskom želučanom soku generalno je nedovoljna za varenje proteina mesa zbog specifičnih fizioloških karakteristika tjelesne građe, prenosi Stil.
