“Moji majka Dženita i otac Slobodan su se vjenčali 1990. godine. Moglo bi se reći tek pred sami rat. Ta godina je bila zadnja u kojoj se i dalje mogao naći veliki broj ljudi koji vjeru, pa ni naciju nisu osjećali čvrsto svojstvenu, kao što je to recimo danas. Majka mi je rodom Tuzlanka, otac iz Prnjavora. Kada su se vjenčali građanski, majka je predložila da se vjenčaju i u pravoslavnoj crkvi jer ona je računala na tu tradiciju koja je ovdje prisutna od pamtivijeka da dijete nosi očevo prezime, naslijeđuje očevu imovinu i samim tim neka naslijedi i vjeru. Majka jeste muslimanka, ali nije nikada bila neka vjernica tako da joj je pravoslavlje ili islam manje – više ista stvar i svejedno. I otac ne dade to.
Čak su se i moji djed i baka s očeve strane to pitali, zašto nije pristao ako se već majka sama ponudila a otac je uvijek imao isti odgovor. Uvijek je govorio da religija, pogotovu u današnje vrijeme, ide uz naciju. Govorio je da Dženita treba da ostane Dženita i muslimanka pa makar i takva kakva jeste (jer mama nije neka vjernica) a ne da mijenja svoje ime i religiju i da time mijenja svoj identitet u potpunosti. “Bog te je stvorio kao Dženitu, muslimanku i ko sam ja da ti zbog mene mijenjaš svoj identitet? Ako mijenjaš svoj identitet zbog mene, onda naša ljubav nije dovoljno jaka da možemo živjeti i opstati zajedno. Da sam htio isključivo Srpkinju, tražio bih isključivo Draganu, Milenu, Danicu, Milijanu… a ne prvu ženu koja će iskreno da me zavoli, pa koja god ona bila. Uostalom, kako lijepo ime imaš – Dženita, rajsko ime.”
To sam nekoliko puta slušala. I tako, njihova ljubav je do dan danas opstala. Moj brat i ja smo ponosni na njih i dan danas se vole kao prvog dana. Nikada od njih dvoje nismo čuli svađu na nacionalnoj osnovi. Jeste da je bilo prozivanja od određenih ljudi s očeve i majčine strane, kada je bio i prošao rat, ali oni su to sve stojički iznijeli i pravi su primjer multietničkog braka.”
View this post on Instagram
