Kako odrastamo, neka sjećanja iz djetinjstva ponovo izbijaju na površinu, bacajući svjetlo na istine koje prije nismo mogli shvatiti.
Ta otkrića mogu biti šokantna ili čak uznemirujuća, baš kao stvarni događaji koje ćete sada pročitati.
— Kad sam imao 7 godina, redovno sam pratio dedu do njegove kuće. Kad bi ušli unutra, držao bi me za ruku, dodirnuo bi moje lice, a zatim bi nasuo sok od jabuke svaki put. Nakon toga bi išao kući.
Godinama kasnije, užasnuo sam se kada sam saznao da je bio slijep od svoje 42. godine zbog nesreće na poslu. Dodirivanje mog lica bio je njegov način da pokaže naklonost i zamisli kako izgledam, jer me zapravo nikada nije vidio. Bio je nježna duša koja mi je uvijek pjevala. Preminuo je nedugo nakon toga, i žao mi je što nisam bio dovoljno star da znam za njegovu sljepoću, kako bih se mogao bolje brinuti o njemu.
— Rastajući, uvijek sam tvrdila da mi se pire krumpir u bakinoj kući sviđa više nego onaj koji je mama pravila kod kuće. Moja baka mi je jednom rekla da je to zato što koristi poseban recept.
Saznala sam prošle godine da mama ručno gnječi krumpir. Moja baka samo koristi instant pire iz kutije. Njezin “poseban recept” koji sam trebala naslijediti su instant pire krumpiri.
— Kad sam bila u trećem razredu, imala sam prijateljicu po imenu “Marija” i uvijek smo se družile. Jednog dana na sajmu knjiga, tražila sam od mame novac i kupila nevidljivu olovku. (Znaš, onu koju možeš koristiti da pišeš nevidljivo dok ne posvijetliš na nju.) Jednog dana, Maria je pitala može li posuditi olovku na noć, a ja sam rekla da. Dala sam joj je, a sljedeći dan sam je pitala može li mi je vratiti, ali ona je rekla da ju je izgubila.
Dva mjeseca kasnije, pitala sam ima li ju još, a ona me podsjetila da ju je “izgubila”. Bilo mi je to čudno, ali samo sam rekla “u redu” i ostavila to. Kad sam imala oko 12 ili 13 godina, ponovno sam o tome razmišljala i shvatila da mi je ukrala olovku.
