Još uvijek nosim u sebi slike djetinjstva, ispunjene trenucima koji su tada djelovali obično, a danas ih razumijem kao neprocjenjive. Imao sam samo sedam godina kada sam počeo redovno odlaziti kod svog djeda. Svaki susret bio je poseban, obilježen njegovim nježnim stiskom ruke, toplinom i pažnjom koju je znao pružiti na način koji samo on umio.
Njegova kuća mi nikada nije bila samo mjesto s četiri zida – za mene je to bilo utočište. Tamo je vladala tišina, ali ona ugodna, tiha kao stari sat što otkucava u kutu sobe. U toj tišini čule su se njegove tihe pjesme, pjevušenje melodija koje još uvijek umijem prepoznati, i miris grožđanog soka koji mi je bez iznimke pripremao. Taj sok nije bio samo napitak. Postao je simbol naše posebne veze, neizostavan dio naše male ritualne svakodnevice. Kroz svaki gutljaj, kao da mi je slao poruku ljubavi i sigurnosti.
Sjećam se i njegovih ruku. Bile su velike, tople, hrapave od života, ali s nekim blagim dodirom koji je uvijek donosio mir. Često bi mi njima doticao lice, i tada sam mislio da je to samo njegov način igre, izraz nježnosti. Bio je tih čovjek, rijetko je govorio mnogo, ali u tom glasu i dodiru osjećala se toplina koja je govorila više nego hiljadu riječi.
Tek mnogo godina kasnije, kada sam već odrastao i počeo shvatati svijet oko sebe, otkrio sam istinu koja me je pogodila do srži. Moj djed je bio slijep. Izgubio je vid u svojoj četrdeset i drugoj godini, nakon nesreće koja mu je zauvijek promijenila život. To saznanje došlo je kao munja. Bio sam šokiran, zbunjen i obuzet nekom čudnom tugom.
Odjednom su svi oni trenuci iz mog djetinjstva dobili potpuno novo značenje. Shvatio sam da njegovo držanje za ruku, njegovo milovanje mog lica, nisu bili samo izrazi ljubavi. To je bio njegov način da me “vidi”. Nikada me nije mogao gledati očima, ali je mene doživljavao svojim srcem i svojim dlanovima. Svaki put kada bi mi dotaknuo lice, on je zapravo pokušavao stvoriti sliku mog izgleda, upamtiti obrise mog osmijeha i sačuvati u mislima ono što je za njega predstavljalo život.
Ta spoznaja ostavila je gorak okus u mom srcu. Poželio sam da sam tada znao. Možda bih mu više pomagao, možda bih bio pažljiviji, možda bih bio zahvalniji. Nedugo nakon što sam to saznao, moj djed je preminuo. Ostala je tišina, ona drugačija, prazna tišina u kojoj se osjećaj krivice povremeno javljao kao težak kamen na duši.
Danas, kad god pomislim na njega, ne vidim samo djeda – vidim čovjeka koji je, uprkos svom hendikepu, pružao ljubav bez granica. Bio je tiha snaga mog djetinjstva, osoba koja je voljela dublje i iskrenije nego što sam ja tada mogao pojmiti. Njegova sljepoća nikada nije stajala između nas, ali sada razumijem koliko su njegovi dodiri i tišina bili puni značenja.
Ta sjećanja nisu izblijedjela s vremenom – naprotiv, postala su jasnija, dragocjenija. Svaki put kada osjetim miris grožđanog soka, kada začujem tiho pjevušenje stare pjesme ili kada nježno dotaknem lice svog djeteta, osjetim njega. I tada, u toj tišini trenutka, zahvalim mu – na ljubavi, na strpljenju, na svemu što je bio i ostavio u meni.
Njegov život i način na koji je volio naučili su me da je važno cijeniti male stvari: dodire, osmijehe, tišinu koja govori. Pokazao mi je da prava ljubav ne poznaje granice, da vidi i tamo gdje oči ne mogu. Naučio me gledati srcem, prepoznati ljepotu u onim najtišim, ali najdubljim trenucima.
Danas, kada pogledam lice svog djeteta, osjetim istu onu blagost koju sam osjećao pored svog djeda. Kao da su njegove ruke i dalje prisutne, nevidljive, ali stvarne. Svaki trenutak s njim bio je dar kojeg tada nisam bio svjestan, ali sada ga nosim u sebi – kao najdragocjenije naslijeđe.
