Zvuk šamara odjeknuo je kućom kao pucanj. Obraz mi je gorio, oči zasuzile, ali nisam pustila suzu. Nisam im htjela dati to zadovoljstvo.Prije nego što sam se uspravila, zaova je već bila na meni – pljunula mi pred noge i zlobno se nasmijala. „Patetična si,“ prosiktala je, kao da joj je ta uvreda donijela zadovoljstvo.
Tri godine sam šutjela. Trpjela sam njihove komentare, njihove sitne sabotaže, njihovo konstantno ponižavanje. Uvjeravala sam sebe da će se promijeniti, da će me prihvatiti ako se samo dovoljno trudim.
Ali sada sam znala istinu. Nikad ih neću umilostiviti. Nikad neću biti “dovoljno dobra” za njih.I baš kad sam udahnula da kažem ono što sam tri godine gutala, vrata su se naglo otvorila…A osoba koja je ušla bila je posljednja koju su željele vidjeti.
Na vratima je stajao Marko — moj muž. Njegova silueta ispunila je dovratak, a pogled mu je bio taman i oštar poput noža. Na trenutak, soba je utihnula. Svekrva je povukla ruku s mog obraza, zaova je ustuknula, a ja sam osjetila kako mi srce kuca sve brže.
„Šta se ovdje dešava?“ pitao je, glasom tako tihim da je bio strašniji od vriska.Svekrva se prva pribrala. „Ništa, sine,“ rekla je glumeći nevinu, „samo smo… razgovarale.“
Marko je zakoračio naprijed, pogled mu je pao na moj obraz koji je još uvijek bio crven. Zatim na pljuvačku na podu. Njegove šake su se stisle. „Razgovarale?“ ponovio je ledeno.
Zaova je progutala knedlu. „Ona je provocirala,“ promucala je.„Provocirala?“ okrenuo se prema meni. „Je li to istina?“Osjetila sam kako mi se grlo steže.
Tri godine sam šutjela, tri godine sam gutala riječi i suze. Ali sada nisam mogla. „Ne, Marko,“ rekla sam, glasom koji mi više nije drhtao. „Dosta je. Dosta ponižavanja. Dosta njihovog zlostavljanja. Ili ti i ja imamo brak, ili imaju one — oboje ne može.“
U sobi se čuo samo zvuk sata koji je otkucavao. Svekrva je problijedjela, zaova je stisnula vilicu, ali Marko nije skidao pogled s mene.„Je li istina da si je ošamarila?“ pitao je majku.„Ona je—“„Samo odgovori!“ podigao je glas.Svekrva je zadrhtala. „Da,“ priznala je.
Marko je duboko udahnuo, zatim okrenuo pogled prema svojoj sestri. „A ti? Jesi li je pljunula?“Zaova je šutjela, ali pogled na pod bio je dovoljan odgovor.Ustao je, podigao ruku i pokazao prema vratima. „Obje napolje. Odmah.“
„Marko, ti biraš nju umjesto svoje porodice?“ svekrva je zaplakala.„Ne,“ rekao je hladno. „Biram ženu koju sam zakleo da ću štititi. Ako ne možete poštovati nju, ne možete poštovati ni mene.“
Osjetila sam kako mi knedla u grlu puca. Nisu izašle odmah, ali Marko nije popuštao. „Izlazite, ili ja izlazim zauvijek.“
Svekrva je prva krenula prema vratima, mrmorila nešto sebi u bradu. Zaova je prošla pored mene bez riječi, ali pogled joj je bio gnjevan.
Kad su vrata zalupila, soba je ostala tiha. Marko je prišao, nježno dodirnuo moj obraz gdje je šamar još pekao. „Žao mi je,“ šapnuo je.
Suza mi je skliznula niz lice, ali bila je to suza olakšanja. „Hvala ti što si izabrao mene,“ šapnula sam.„Nisi ti samo moj izbor,“ rekao je i zagrlio me čvrsto. „Ti si moja porodica.“
Te noći, dok smo sjedili zajedno na kauču, osjećala sam prvi put da sam zaista kod kuće — ne zbog zidova, nego zbog toga što je on konačno stao na moju stranu.
