rinaestogodišnja Sophia stajala je ispred svojih roditelja, skupljena od straha. “Sramotno”, odjekivale su riječi njene majke Isabele, dok je Sophia samo nijemo zurila u pod. Njene drhtave ruke stezale su rub majice.
Njen otac, Louis, bijesno je udarao rukom o sto. “Znaš li kakvu si sramotu nanijela ovoj porodici?” Maćeha se podrugljivo nasmiješila. “Djevojci kao što si ti ovdje nije mjesto.”
“Ne, molim vas, mama, preklinjem te…” pokušala je Sophia, ali hladan pogled njene majke ju je zaustavio. Louis je pokazao prstom na vrata. “Izlazi! Odmah!”
Sophia je teturala unazad, a suze su joj se slijevale niz lice. “Nemam kuda… ne znam šta da radim”, šaputala je. Njen otac joj je okrenuo leđa, a susjedi su se podsmijavali.
Sophia se okrenula i otrčala, dok je hladna kiša ispirala njene suze. Našla je zaklon u staroj, napuštenoj kući, ali i odatle ju je otjerao gnjevan starac. Očajna, našla je utočište na klupi u parku.
Tamo su je presrela tri muškarca. “Tražimo malo zabave”, rekao je jedan od njih. Sophia je pobjegla, a strah joj je tjerao noge. Sklonila se u uskoj uličici, gdje se tresla od straha i iscrpljenosti.
Taman kada je pomislila da će umrijeti, iz magle se pojavila starija žena s kišobranom. “Djevojčice, šta radiš ovdje?” pitala je topla, ali autoritativna Margaret, vlasnica male pekare. Odvela ju je u svoj skromni dom.
Za Sophiu, koja danima nije jela, čin dobrote je bio šokantan. U početku je odbijala hranu. “Ja… ne zaslužujem da jedem. Ja sam sramota svoje porodice”, jecala je.
Margaret ju je nježno primila za ruke. “Slušaj me, dijete. Niko ne zaslužuje da se ovako postupa s njim. Zaslužuješ da živiš.” Sophia je uz njenu pomoć počela raditi u pekari.
Glasine su se brzo proširile, a susjedi su prijetili Margaret da će joj uništiti posao. Jedne noći, dok Margaret nije bila tu, grupa huligana provalila je u pekaru i uništila sve. Sophia je bila slomljena. “Ne mogu više ovdje da ostanem, Ba… donosim ti samo nevolje”, rekla je.
Iako ju je Margaret preklinjala da ostane, Sophia se osjećala kao teret. Tiho je, noću, spakovala svoje stvari i otišla, odlučna da ne uništava život osobi koja ju je spasila. Nakon što je provela noć u prljavoj sobi motela, optužena je za krađu i ponovo završila na ulici.
Gladna i umorna, srušila se u parku, ponovo plačući. Baš kad je izgubila svu nadu, začula je glas. “Sophia.” Bila je to Margaret. Starica je došla trčeći, s vrećicom hrane u ruci, tražeći je cijelu noć.
“Glupa djevojčice, uplašila si me nasmrt!” rekla je Margaret. “Sophia, ti si moja porodica. Nikada te neću napustiti, bez obzira na sve.” Od tog trenutka, Sophia je prestala da se skriva.
Trinaest godina kasnije, Sophia je postala uspješna žena i samohrana majka. Uz Margaretinu pomoć, otvorila je vlastiti kafić “Aappa”, u čast svoje kćerke, koja je sada imala 13 godina. Aappa je pomagala majci u kafiću, ne znajući za priču iza tog imena.
Jednog popodneva, u kafić je ušla žena. Bila je to Isabella, Sophijina majka, ostarela i izmučena. “Sophia…”, procijedila je, a glas joj je drhtao. Sophia se smrzla.
“Šta radiš ovdje? Nakon trinaest godina, misliš da možeš da se vratiš u moj život kao da se ništa nije dogodilo?”, pitala je. Isabella je spustila glavu, a suze su joj tekle niz obraze. “Znam da nemam pravo, ali… došla sam da te zamolim za oproštaj.”
Sophia je potom progovorila: “Aappa, ovo je tvoja baka.” Aappa je pogledala Sophiju, a onda se zagrlila s Isabellom. “Mama… ona je bolesna. Moramo joj pomoći.”
Sophia je gledala svoju kćerku i njenu dobrotu. U tom trenutku shvatila je da je njena mržnja potpuno nestala. Ubrzo nakon toga, Sophia je oprostila svojoj majci. Sophia i Isabella počele su ponovo graditi svoj odnos. Baka je počela da pomaže u kafiću. Nije se morala dokazivati riječima, jer je već radila ono što je Sophia smatrala najvažnijim – pomagala joj je u svemu.
“Život je pun izazova,” rekla je Sophia u svom govoru na događaju koji je organizovala u znak zahvalnosti, “ali ako se ujedinimo, možemo pronaći nadu.” Isabella je gledala Sophiju, a u očima su joj se skupljale suze. “Tako sam ponosna na tebe, Sophia. Ti si najjača žena koju poznajem.”
Događaj je završio sa smijehom i toplinom. Pod malim krovom kafića “Aappa”, stare rane su počele polako da zarastaju. Sophia, Isabella, Margaret i Aappa pronašle su svoju porodicu: ne savršenu, ali punu ljubavi.
