Pet godina ju je hranio, kupao i nosio u kolicima. Bio je muž kakvog bi svaka žena poželjela. Ali tog dana, kada je zaboravio novčanik i vratio se kući ranije – ono što je vidio zaledilo ga je na mjestu…
Džejms Vitaker je bio čovjek od riječi. Kada je prije pet godina nesreća paralizovala njegovu suprugu Kler, nije je ostavio ni na trenutak. Njegovi prijatelji su govorili da je svetac – hranio ju je, presvlačio, dizao iz kreveta svako jutro i šaptao joj da će sve biti dobro.
Njegov život je postao rutina – posao, kuća, briga o Kler. Nije izlazio, nije se zabavljao. Sve što je imao davao je njoj.Tog petka, kada je stigao na posao, shvatio je da je zaboravio novčanik. Vratio se kući da ga uzme, uvjeren da će samo na brzinu ući i izaći.
Ali dok je podizao novčanik sa kuhinjskog pulta, začuo je glas. Muški glas.
Zakoračio je prema dnevnoj sobi – i ono što je ugledao promijenilo je sve…
U dnevnoj sobi, pored Klerinog invalidskih kolica, stajao je nepoznat muškarac. Bio je visok, tamne kose, u radnoj uniformi kućnog terapeuta. Ali ono što je Džejmsa zaledilo nisu bile samo njegove cipele na njegovom tepihu – već način na koji se Kler smijala. Smijala se onako kako nije mjesecima.
„Džejms?“ rekla je iznenađeno, kada ga je ugledala.„Ko je ovo?“ pitao je tiho, ali glas mu je bio oštar.Muškarac je koraknuo naprijed. „Ja sam Mark, radim fizikalnu terapiju kod vaše supruge.“
Džejms je osjetio kako mu srce udara u sljepoočnicama. „Terapiju? Bez da mi kažeš?“Kler je uzdahnula. „Nisam ti rekla jer bi rekao da je to trošak koji ne možemo priuštiti. Ali ja… ja sam željela da probam. Željela sam da se borim za sebe, za nas.“
Njene riječi su ga pogodile dublje nego što je htio da prizna. Sve ove godine bio je toliko usmjeren na to da je čuva, da joj obezbijedi sve što joj treba – a nije je pitao šta ona želi.
„Smijala si se,“ rekao je tiho, i sjeo naspram nje. „Nisam te čuo da se tako smiješ godinama.“
Suza joj je skliznula niz obraz. „Osjećala sam se kao teret, Džejms. Ti si se žrtvovao za mene, a ja sam gledala kako nestaješ pred mojim očima. Ova terapija je jedina stvar koja me podsjetila da sam još živa.“
Mark je diskretno izašao iz sobe, ostavljajući ih same. Džejms je dugo ćutao, a onda joj prišao i uzeo je za ruku. „Izvini. Toliko sam bio zauzet time da budem tvoj heroj da sam zaboravio da ti budeš ti.“
Kler je prvi put nakon dugo vremena osjetila nadu. „Možda još ima nade i za nas,“ rekla je, blago se osmjehnuvši.
Sljedećih sedmica, Džejms je počeo da dolazi na terapije sa njom. Učio je vježbe, pomagao joj i, po prvi put, smijao se zajedno s njom. Njihova veza, koja je godinama bila zasnovana samo na brizi i dužnosti, ponovo je dobila nešto što je mislila da je nestalo – zajedničku radost.
Pet mjeseci kasnije, Kler je uspjela da pomjeri prste na nogama. Bio je to mali pokret, ali za njih ogroman trenutak. Džejms je kleknuo, poljubio je u ruku i rekao: „Ovo je tek početak.“
Te večeri, sjedili su jedno pored drugog, gledali zalazak sunca i znali da, iako ih čeka dug put, nisu izgubili ono najvažnije – ljubav koja ih je držala živima.
