Bernard Grin, 72-godišnji industrijalac i milijarder, svakog četvrtka ručao je sa svojom glamuroznom mladom suprugom Marisom u najskupljem restoranu na Menhetnu. Tog dana, na stolu ga je čekala njegova omiljena supa. Sve je izgledalo savršeno.
Ali napolju je stajao Malik, četrnaestogodišnji dječak sa ulice. Promrzle ruke, poderana odjeća – ali oštro oko koje je vidjelo sve.
Kroz staklo je ugledao trenutak kada je Marisa neprimjetno sipala nešto iz male bočice u Bernardovu supu. Malikovo srce je zaigralo.
U trenutku kada je Bernard podigao kašiku, Malik je utrčao unutra, oborio konobara i povikao iz sveg glasa:„Ne jedi to! Ona ti je sipala otrov!“
Restoran je utihnuo. Bernard je spustio kašiku i pogledao ženu. Marisa je problijedjela.
Bernard je pogledao Malika, zatim Marisu. „Je li ovo istina?“ pitao je ledenim glasom.„Naravno da nije!“ viknula je, ali ruke su joj drhtale. „To je neki mali lažov sa ulice!“
„Ako sam lažov, zašto se treseš?“ uzvratio je Malik. „Svi su vidjeli šta si uradila.“Bernard je pozvao menadžera i tražio da se supa odmah testira. Za nekoliko minuta, kuvar se vratio – lice mu je bilo blijedo. „Gospodine, u supi je bio otrov.“
Restoran je zadrhtao od šapata. Marisa je ustala da pobjegne, ali Bernard je već zvao policiju. „Sjedni,“ rekao je hladno.
Policija je stigla i odvela Marisu dok su gosti snimali scene telefonima. Malik je i dalje stajao na ulazu, zbunjen i umoran.
Bernard je prišao dječaku. „Duguješ mi život,“ rekao mu je tiho. „Ali izgleda da ti dugujem više. Kako ti je ime?“„Malik,“ odgovorio je.Bernard je klimnuo. „Od danas više nisi sam. Ideš sa mnom.“
Kasnije te noći, Bernard je potpisao papire da ga uzme u starateljstvo i poslao ga u najbolju školu u gradu. Malik je po prvi put spavao u toplom krevetu.
Bernard je gledao kako dječak mirno diše i znao da je, uprkos izdaji koju je preživio, tog dana dobio nešto mnogo vrednije – razlog da ponovo vjeruje ljudima.