Moja snaha je htjela da unuka izbaci sa svadbe, a ja sam joj priredila osvetu koju nije očekivala.
Od prvog dana kada je moj sin Matthew upoznao Wendy s porodicom, imala sam osjećaj da nešto nije u redu. Bila je pristojna i šarmantna, ali imala je zid – pogotovo kada je u pitanju bio moj unuk, Alex. Alex ima pet godina i pun je života, a od očeve smrti živi sa mnom.
Matthew ga je volio, ali se borio s tugom. Nadala sam se da će Wendy prihvatiti Alexa, jer ako voliš nekoga, zar ne pokušavaš voljeti i njegovo dijete?
Ali Wendy je na suptilne i manje suptilne načine jasno pokazala da želi samo Matthewa, a ne i Alexa.
Kada su objavili zaruke, pitala sam Wendy da li će Alex imati ulogu na vjenčanju. Hladno se nasmijala i rekla: “On je Matthewov sin, ne moj.”
Te riječi su me zaboljele. Osjećala sam se kao da je Alex lutalica, a ne dijete koje je već izgubilo više nego što većina odraslih preživi u životu.
Ujutro na vjenčanju, obukla sam Alexa u malo sivo odijelo. Njegove cipelice sjajile su se kao i njegove oči. “Bako, izgledam li kao tata danas?” upitao je.
“Izgledaš još bolje”, šapnula sam.
Kada smo stigli, Wendyine oči su se raširile. Nagnula se i prosiktala: “On ne bi trebao biti ovdje.” Samo sam se nasmiješila. “Onda je sretna okolnost što nisam tražila dozvolu.”
Bila je bijesna, ali nije mogla da pravi scenu pred gostima. Ono što nije znala je da sam unajmila drugog fotografa. Ne da zamijeni službenog, već da uhvati trenutke koji su zaista važni: Matthewa koji drži sina za ruku, Alexovo kikotanje, pa čak i Wendyine hladne poglede.
Nakon ceremonije, gosti su se okupili za formalne fotografije. Alex je prišao svom ocu i upitao: “Tata, mogu li i ja na sliku?”
Prije nego što je Matthew uspio da odgovori, Wendyin glas presjekao je prostor poput stakla:
“On nije moje dijete! Ne želim ga ni na jednoj slici.”
Nastao je muk. Alexovo lice se smrznulo, a zbunjenost mu je zamaglila oči. Nije razumio takvo odbijanje. Prišla sam mu, stavila ruku na njegovo rame i šapnula: “Ne brini, dušo. Ti pripadaš ovdje.”
Fotoaparat drugog fotografa je kliknuo.
Na prijemu sam trebala da nazdravim. Srce mi je ubrzano kucalo dok sam stajala s čašom u ruci, gledajući sina i njegovu novu ženu.
“Za Wendy”, počela sam, “neka nauči da se porodice ne uređuju kao foto albumi. One dolaze s historijom, s ljubavlju i s djecom koja zaslužuju da pripadaju.”
Tišina koja je uslijedila bila je teška. Tada je Alex povukao Wendy za vjenčanicu i pružio joj sićušni buket divljeg cvijeća koji je ubrao ispred crkve. “Ove su za tebe”, rekao je.
Udarila ga je. Ali ne ruku, već buket. Bacila je buket na najbliži sto.
Klik. Kamera je sve uhvatila.
Sedmicu dana kasnije, dala sam Matthewu album od drugog fotografa. Stranicu po stranicu, album je prikazivao istinu – ne savršenstvo koje je Wendy htjela, već stvarnost: dječakovu čežnju, očevu ljubav i ženinu hladnoću.
U početku, Matthew je tiho listao, stisnutih vilica. Ali na posljednjoj stranici, ruke su mu drhtale. Prošaputao je: “Ona mrzi mog sina. Ne mogu biti s nekim ko ga ne voli.”
Nisam rekla ni riječ. Morao je to sam da vidi.
U roku od mjesec dana, potpisan je razvod. Wendy je otišla. Nije se borila za Matthewa. Nije čak ni pitala za Alexa.
A Alex? Nikada nije pitao gdje je Wendy otišla. Za njega je bila samo prolazna sjena.
Šta je bilo važno, došlo je poslije.
Jednog subotnjeg jutra, Matthew je stigao kod mene s kutijama u autu. Njegovo lice je bilo umorno, ali nekako lakše. “Mama”, rekao je, “uselit ću se sa Alexom. Vrijeme je.”
Dječak je vrisnuo od sreće, grleći oca oko vrata. I tako, njihov smijeh ispunio je malu kuću s izgrebanim podovima, ali i nečim mnogo dragocjenijim: nadom.
Danas, kada ih posjećujem, vidim igračke razbacane po podu i Alexove crteže zalijepljene na frižideru. To je jedini porodični portret koji je bitan.
