Nana Ziba, poreklom iz Rogatice, nakon preseljenja je sa porodicom kupila kuću u Visokom, naselje Dobrinje. Iako je četiri godine živjela u Austriji, nikako nije mogla da se privikne na taj način života, te se vratila u BiH.
– Živjela sam u popovoj kući. Niko mi nije branio nošnju, maramu, ni muslimansku odjeću. Četiri godine provela sam kod popa – kaže Ziba.
“Ti radi svoje, ja ću svoje”
Nana se i danas sjeća sa toplinom svog boravka u sveštenikovoj kući i načina na koji ju je tretirao.
– Pop mi je rekao: Majko, ti obavljaj svoje običaje, a ja ću svoje. Kad sam klanjala, pop je rekao: Pametno, majko, ti svoje, a i ja ću svoje. Poštovao je moju vjeru, a ja njegovu. Nismo se miješali u običaje, čak sam imala podršku s njegove strane. Nikada se nisam osjećala ugroženo ili diskriminisano – kaže ona.
Radovao ju je suživot
Njihov suživot bio je ispunjen međusobnom pažnjom i podrškom, a to je nanu posebno radovalo. Iako joj ništa nije falilo u popovoj kući, nedostajali su joj domovina, prijatelji i rodna Bosna i Hercegovina.
– Kada pop dođe s liturgije, rekao bi mom mužu: Djede, skuvaj nam kafu, nana klanja, a mi ćemo da sjednemo i porazgovaramo – rekla je Ziba.
Bez obzira na to kojem Bogu se molimo, važno je da volimo svoje i poštujemo tuđe. Samo tako možemo napredovati kao ljudi, prenosi Stil.
