Imala sam 19 god. kad smo se upoznali, izlazili smo 10 dana, a on je pošao u vojsku i ja sam ga čekala. Bio mi je prvi. Živjeli smo u gradovima udaljenim 170 km. Ipak smo održavali vezu.
Onda sam se ja razboljela od lupusa, neizlječive bolesti. Raskinula sam s njim zbog toga, ipak on je bio uz mene. Doktori su mi rekli da nikada neću moći imati djece. Bila sam na terapiji 3 godine. On je onda došao da živi u moj grad.
Nismo imali ništa, kupili smo dva tanjira i dvije kašike i uselili u prazan iznajmljen stan. Nisam htjela da se udam za njega dok ne ostanem trudna. On je počeo da se bavi keramikom, i danas ima svoju građevinsku firmu.
Danas, imam 34 godine, imamo veliku kuću, jednu manju kuću, stan u gradu, dva auta, i najvažnije imamo DVOJE divne djece, kćerku i sina, a ja sam upravo u 8 mjesecu trudnoće, opet nosim dječaka. Nikada se ne treba predati, ljubav pobjeđuje sve. Ima Boga pa sve to nagradi.
